Select Page

Nov 1, 2021 | POLITIKA | 0 comments

Povampireni nacionalizmi Balkanskog tamnog vilajeta iliti dijalektika sirotinje

POLITIKA | 0 comments

Gordan Stošević politički novinar i kolumnista, te marksistički teoretičar i osnivač i glavni i odgovorni urednik internacionalnog marksističkog web sajta Il Grido del Popolo.

Nakon restauracije kapitalizma na području bivše nam velike (zajedničke) države, trasiran je
put nacional romantizmu i nacional šovinizmu, u pokušaju da se ovaj kulturno zaostali
prostor vrati duboko natrag u 19 vijeku. To je bila prilika ostacima ovih ruina od naroda da
ponovno probude nemirne duhove prošlosti ovog tamnog vilajeta, kojemu je trebalo pola
vijeka da izađe iz duha palanke

Taj nakaradni, duboko zadrti i regresivni potencijal ovih
naroda, na izmaku historije ljudskih društava (koja ne predstavlja ništa drugo do historija
klasnih borbi) pokušava devolutivnim metodama vratiti plebs u doba prije industrijalizacije i
elektrifikacije. Ovi ostaci najnižih reakcionarnih slojeva društva, glavom bez obzira
pokušavaju po svaku cijenu da umanje valjanost koncepta darvinizma. Opasni reakcionarni
element kojeg su ga napredne i progresivne snage nakon socijalističke revolucije smatrale
reliktom srednjeg vijeka. Ovima, u dijalektici naj reakcionarnim niskim slojevima društva,
priključio se i jedan dio narodne inteligencije, koja se ne libi da putem metodama
argumentum ad captandum, te ad captandum vulgus osigura položaj vladajućih elita u
društvu.

Danas i nakon trideset godina od pada socijalizma, poklonici mitomanije na Balkanu ne
posustaju u svojoj namjeri da ovaj prostor oblikuju u strogo nacionalnim okvirima, te
granicama svojih velikodržavnih projekata. Njihova maksima da cilj uvijek opravdava
sredstva sve više dobija na važnosti u redovima njihovih podržavatelja, koji u neoliberalnom
poimanju svijeta vide najveću opasnost po njihovim „slobodnim i suverenim“ državama. S
druge strane, kao odgovor na svemu tome, liberalni demokrati, pogotovo oni koji pripadaju
lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti, u svojim nastupima koriste se
retorikom koja u dijalektici ideja predstavlja ideološko-politički oksimoron.

 S obzirom na to,
da se po njihovim kriterijima u neoliberalnom diskursu sve što stoji nasuprot njima, može
okarakterizirati kao fašizam. Međutim, liberalna demokracija i fašizam su dvije strane jedne
te iste kovanice, one kapitalističke koja zastupa isključivo interese korporativnog kapitala i
odaje vrijednost njegove dobiti. Ovakva dijalektička proturječnost dviju ideologija postojećeg
kapitalističkog sistema može se objasniti putem dualnog promatranja historije samog
kapitalizma. Jer gotovo uvijek kada je kapitalizam u krizi, pojavljuje se i kriza liberalne
demokracije, dok se u isto vrijeme rađa fašizam.

Iz prostog

razloga što u dijalektici ideja fašizam je nastavak liberalizma, a ne socijalizma, dok u
dijalektici historije, fašizam je isključen iz oblasti društvene stvarnosti po pitanju napretka
društva i države zajedno s liberalnom demokracijom.

Naime, kapitalizam pri određenim uslovima rađa liberalnu demokraciju, no, pod drugim uslovima, kada zapadne u suštinsku krizu, te liberalna demokracija i njezine institucije sve manje rade, onda u pomoć dolazi fašizam. Tako se kapitalizam pokušava spasiti, mijenjajući liberalnu demokraciju sa svojim verzijama kontrole i prinude nad društvom. Onda se akcent
reakcije krize stavlja na pojačavanje važnosti nacionalnih država i očuvanje njihovog suvereniteta, što dovodi do mobilizacije milijune ljudi pod zastavom nacionalizma, rasizma i šovinizma. Onda kada se kriza zaustavi, kapitalizam ponovno uspostavi svoje demokratske
institucije u cilju neometanog protoka kapitala, stoka i ljudi. Dakle, fašizam je plod liberalne demokracije, koja u uslovima krize ne može stabilizirati kapitalizam, pri čemu je nužan stabilizator, pri kojem se sve više pojačavaju autoritarne tendencije, gdje se sigurnost kapitala postavlja ispred same slobode građana, koja je stup liberalne demokracije. Pritom valja napomenuti, da je na Zapadu stvoreno mainstream mišljenje u vrijeme hladnog rata, da
se fašizam u vidu totalitarizma više analogno povezuje sa raznoraznim istočnoeuropskim socijalističkim ustrojstvima, nego li s liberalnom demokracijom. Prije svega zbog
„zajedničkih“ karakteristika socioekonomske sfere, ili zaštite nacionalnih interesa samih
država, što predstavlja u biti antipod globalnom kapitalu.

„da je fašizam otvorena teroristička

diktatura naj reakcionarnih, naj šovinističkih i naj imperijalističkih elemenata financijskog
kapitala“.

Međutim, sva ova shema po kojoj bi se trebalo socijalizam transformirati u nacionalsocijalizam, te shodno tome i u nacional-fašizam, jednostavno pada u vodu. Iz prostog razloga što u dijalektici ideja fašizam je nastavak liberalizma, a ne socijalizma, dok u dijalektici historije, fašizam je isključen iz oblasti društvene stvarnosti po pitanju napretka
društva i države zajedno s liberalnom demokracijom. Jer socijalizam ni u kom slučaju nije protiv Države, štoviše, odlučno se suprotstavlja svim neprijateljima Države, liberalnim globalistima i kapitalistima, proglašavajući njihovu propagandu reakcionarnom i iznimno
opasnom po proletersku revoluciju. Diktatura kapitala odvija se podjednako, kako u mirnodopskim uslovima, putem liberalne demokracije, tako i u konfliktnim i ratnim uslovima, putem fašizma, koji će se u obliku korporativnog fašizma pojaviti kao zadnji stadij kapitalizma. Stoga, kroz liberalnu demokraciju u ne kriznim vremenima, diktatura kapitala
uglavnom prolazi nezabilježeno, prikriveno iza formalnih građanskih i političkih prava i
sloboda. Sve to uz formalno odabranih vlada, institucija i političara na „slobodnim“ izborima. Dok je ovo recimo pri fašizmu sasvim drugačije izraženo, zato što je pri njemu diktatura kapitala potpuno otkrivena i otvoreno nastupa.

To svakako nije puka slučajnost. Pogledajte samo njihove ekonomske, klerikalne i političke
mecene sa zapada. Koji su u duhu evropskih slobodarskih vrijednosti pomoću birokratskog
aparata posebnom Rezolucijom izjednačili naći-fašizam s komunizmom kao dva jednaka
totalitarna režima, te izričito zabranili svakakvo javno isticanje komunističkih simbola na
području korporativnog EU projekta. Pitanje vremena je samo kada će rehabilitirati (možda
ih kanonizirati za Svece) zlikovce poput Hitlera, Mussolinija, Franca, Salazara, Hortyja,
Antonescua, Pavelića i ostalih milosrdnih anđela pakla kojih je Vatican podržavao u ratu
protiv „komunističkih najezdi“ sa Istoka. Rehabilitacija zločina je u modi u ovim
vukojebinama kao nikada do sada, a preispitivanje uloga žrtava i njihovih đelata postalo
državničko pitanje broj jedan. Kako nacionalističkim prepravljačima historije, tako i liberalnim cenzorima. Akademska je fela totalno izgubila tlo pod nogama i prepustila svoj posao političkim nakazama, probisvetima i skorojevićima da se bave historijskim tokovima društva. Kakav li samo deontološki oksimoron!
Međutim, ono što je još zabrinjavajuće na ovim prostorima je društvena indiferentnost prema ovakvim masovnim pojavama dekulturalizacije javnog prostora, gdje duh palanke zauzima mjesto glavnog korektiva društvenih normi. Čini se da kolektivna ravnodušnost nikada u historiji nije bila tako izražena kao što je to danas. Pitanje koje bi si ga trebalo postaviti mnogi društveni kritičari, filozofi, politolozi, sociolozi, pa čak i psiholozi.
Psihoanalitičari bi mogli apsolvirati svoje znanje tako što će postaviti novu paradigmu istraživanja ljudskog uma u devolutivnim uslovima ovdašnjih naroda, kao dio ljudske civilizacije koja sve više srlja u propast. Kako to, da kroz samo par decenija potomci narodima
koji su maltene goloruki krenuli na neprijatelja i osvajača, budu dovedeni u situaciju da sagnutom glavom mirno posmatraju svoje tlačitelje u vidu reakcionarnih ekonomskih i
političkih elita. Mada i to zaslužuju, s obzirom na to da ih glasaju na izborima čiji je ishod od naprijed poznat. Sirotinja je postala amorfna masa ljudi koja u današnjem svijetu u kojem
vlada stara dobra maksima Panem et circenses, svoju glad nadopunjuje nacionalizmom, jer
je ponestalo hleba.
I ne samo to, ova sirotinja opčinjena idejom da joj je oduzet nacionalni identitet, svoj spas traži u naručju fašizma, koji kao niti jedna druga privilegirana ideologija, nudi svojim poklonicima teoriju zavjere. Štoviše, sirotinja je u svojoj psihologiji egzistencijalizma puno
više opčinjena opsesijom međunarodne zavjere globalističke vlastele, ali i ona domaćih izdajnika i neprijatelja svog naroda, nego li činjenicom socijalne frustracije kao rezultat
potpune deindustrijalizacije i pada domaće ekonomije, koja ih zapravo stvarno muči. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju i šovinizam. Tu leži korijen nacionalizma. Međutim, nisu nacionalisti skloni samo ksenofobiji i šovinizmu, već i mačizmu.
U falusoidnoj psihologiji riječi, u nacionalizmu a samim time i u nacional-fašizmu, prepoznajemo volju za moć na seksualnom nivou, koja podrazumijeva prezir prema ženama i
osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Stoga se oni radije drže svog oružja, umjesto nabreklog falusa, jer kako je za njih seks teška igra, radije bi se igrali i vitlali oružjem, kao surogat falusnog prakticiranja.
Na kraju ne smijemo zaboraviti niti selektivni desni populizam, „koji se po pravilu poziva
isključivo na Narod, kao jedini monolitni entitet koji izražava Zajedničku volju“, kako kaže poznati talijanski filozof i romanopisac Umberto Eco. Desni populizam ima za cilj usprotiviti se „trulim“ parlamentarnim vlastima i institucijama. Tako, čuveni talijanski filozof još opisuje
Mussolinija koji osporava legitimnost Parlamenta jer, tobože, on više ne predstavlja glas talijanskog naroda. Eco još dodaje čuvenu rečenicu Mussolinija u najvišem zakonodavnom
domu koja glasi: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje
manipule.“ Aludirajući na vojne jedinice u rimskom legijama. Ipak kako znamo Duce je kasnije uništio Parlament, koji nije poslužio kao kamp njegovim manipulama. Ono šta je još neizbježno kod balkanskih naroda i vrijedno za spomenuti, je duboko ukorijenjen kult tradicije, koji se odlično uklapa u okruženju nacional-romantizma i nacional-šovinizma. A kako duh vremena ne može izbrisati tradicionalne vrijednosti koje po pravilu svoje posljednje
pribežište pronalaze u religioznom karakteru društva, onda je uspjeh i više nego zagarantiran. Klerofašizam na Balkanu je plod historijske suradnje Crkve i reakcionarnih snaga demokratskog društva. Kler uostalom i nikada nije bio van svih društvenih dešavanja,
osim perioda socijalističkog društva 1945-90. kada je toj Instituciji izričito pokazano gdje joj je mjesto.
Anti-komunizam je najviši ideal Crkve, ali u isto vrijeme i glavna karakteristika fašizma.
Historijski materijalizam nam potvrđuje ovakvu sinhroniziranost dvaju saveznika. Stoga, najveći zadatak svim naprednim i progresivnim ljudima je da se objedine u zajednički front protiv ovog zla, te bez imalo oklijevanja upustiti se u otvoreni frontalni rat protiv istog. Mada
na tom putu moraju biti oprezni, jer ih reakcionarni elementi iznutra mogu kompromitirati i opstruirati u toj borbi. Tu ponajprije mislim na liberalni establišment kao druga strana
kapitalističke monete, kako sam i prethodno u tekstu naveo. Društvena i politička ljevica se
napokon mora odreći svojih liberalnih struja koje deklarativno zagovaraju obračun s fašističkim elementima društva. Zato što takav institucionalni rat na koga se oni pozivaju u odsustvu klasne borbe je čisti salonizam, jednako isto kao što je njihova zelena agenda
obično vrtlarstvo. Borba protiv fašizma mora biti odlučna i neprestana, sve do konačne pobjede. Jer nikakav kompromis s fašistima nije dozvoljen. Smrt fašizmu, sloboda narodu!

Vezani tekstovi

Vezani tekstovi

Da li smo – regija bez perpektive?

Da li smo – regija bez perpektive?

 Kineska godina Kraj godine nam je na globalnim geopolitičkom planu donio razna iznenadjenja. Nezainteresovanost SAD i EU za Evropu očiglednisu, prosto su nestale vizije za Balkan ili su nas ostavili na tanjiru Rusiji i Kini. No, da pobrojimo važne dogadje-prošle...

Dogmatski pritisak na kulturu Crne Gore

Dogmatski pritisak na kulturu Crne Gore

U poslednjih godinu i cirka par mjeseci kada se pomene Crna Goraasocijacije su : crkva , četnički amblemi i retorika.Osim političkog ˇzaokreta”u skoro svim institucijama ,od promjene kadrova do stručne reference ikultura nam je posrnula pred dogmatskim vlastodršcima....

Novinar blaženog lica i podlih namjera

Novinar blaženog lica i podlih namjera

Nije samo snijeg pokrio brijeg i da se vide tragovi u njemu već i dapojedini novinari ostave otisak u vremenu u targetiranju jedne nacije.Takav je utisak u početku ove 2019. godine, koji nam se servira izpojedinih srbijanskih medija. Urednik, voditelj, glavni i...

Follow Us

Prijavite se

Prijavite se i primajte redovna obavještenja sa moje stranice

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Aenean scelerisque suscipit condimentum. Vestibulum in scelerisque eros. Fusce sed massa vel sem commodo.