Select Page

Oct 21, 2021 | SVIJET | 0 comments

Domaći Jezici-Ranko Bugarski

SVIJET | 0 comments

Hristina Janković

In

Poznato je da ne bi bilo razlike između ljudske vrste I životinja upravo da nije jezika,možda konstatacija malo rigidna ipak istinita.Bilo kuda da nas put odvede,bilo koju zemlju na ovoj planeti ,ono što prvo nam je potrebno da ostvarimo kontakt a da se ne služimo mimikom ili gestikulacijom upravo jeste jezk.

Autor knjige Jezici Ranko Bugarski nam je podrobno objasnio sve one nedoumice koje se ispriječe u našem umu kada mislimo o velikoj temi –jezik.Od nastanka ,podjela ,mijenjanja nastajanja kao I broja jezika na svijetu I svih faktora koji su uticali ili I dalje utiču na sam pojam I bivstvovanje jezika.

Bugarski kaže,parafraziram da je jezik medijum pomoću koga čovjek izgrađuje I tumači svijet u kojem živi a da je ujedno I osnovno sredstvo komunikacije među ljudskim bićima.Baveći se zaista brojnim podacima koji govore o broju jezika u svijetu autor navodi da se u novije vrijeme aktuelni izvori saglasni da ukupan broj živih jezika u svijetu nikako nije manji od 4.000 I blizu 5.000.Svakako da nam ove cifre govore koliko je zapravo brojan “svijet jezika”.

Govoreći o identitetu jezika Bugarski kaže da se analitički mogu izdvojiti tri aspekta identiteta jednog jezika:strukturalni ili tipološki,genetski ili rodoslovni(od čega je postao)I sociolingvistički  ili vrijednosni.Prva dva aspekta kako on ističe su lingvistička u užem smislu a treći je izrazito sociolingvistički ili sociopsihološki jer se odnosi na stavove samih govornika prema sopstvenom jeziku.

Zaista ste autor potrudio objasniti podjele i laički rečeno za sve one koji hoće ući u dublje analize jezika u ovoj knjizi mogu naći.

Govoreći o kompleksnosti pitanja jezičkog identiteta ,Bugarski navodi da je jedna od glavnih teškoća u odsustvu jasne ,lingvistički utemeljene razlike između jezika i dijalekta.Odnosno do ovog  razdvajanja može dovesti uzajamna razumljivost.

U ovoj knjizi saznajemo da dijalekt posjeduje sva formalna I komunikacijska obilježja jezika.Dok je jezik ipak kategorijalno viši pojam u kvantitativnom smislu utoliko što obuhvata različite dijalekte ako ih ima a kvalitativno je razlika  više sociološkog karaktera,naročito ako se pod jezikom misli na njegovu standardnu vrijednost.

Govoreći o broju jezika zanimljiva je sledeća tabela koju je autor izdvojio.Naime u ovoj tabeli naveo je 20 brojčano najačih jezika sa ciframa izraženim u milionima govornika.

1.kineski………..1.000          11.francuski………70

2.engleski……….300            12.italijanski………60

3.španski………..250             13.javanski……….60

4.hindi…………..200              14.korejski………..60

5.ruski…………..150              15.telugu…………..55

6.arapski………..150              16.tamilski………..55

7.bengalski……..150              17.penđžapski…….50

8.portugalski……130               18.biharski……….50

9.japanski……….120               19.maratski………50

10.nemački………100             20.vijetnamski…….50

 

Računa se da engleskim kao drugim jezikom govori čak dodatnih 400 miliona;sa odgovarajućim dodacima hindi I urdu zajedno popeli bi se možda na 500 miliona,ruski na bar 210 miliona,a francuski na preko 100 miliona.Na spisku bi se pojavili I jezici sa manjim brojem izvornih govornika koji u nekom širem regionu,zahvajujući svojim funkcijama,imaju izuzetno mnogo “sekundarnih”govornih predstavnika.Upečatljiv slučaj je malajski,sa možda 150-200 miiona govornika od kojih je on prvi jezik samo za nekih 20 miliona.

Govoreći o jezičkoj evoluciji i objašnjavajući zašto na svijetu ima toliki broj jezika,Bugarski kaže da je jezička raznolikost povezivana sa mitologijom,religijom I da su otud potekli svi jezici na planeti.

On je objasnio da se jezici mjenjaju zato što se mijenjaju ljudi koji njima govore i okolnosti u kojima oni žive.Kako naglašava on ,neki od uzoraka tih promjena su unutrašnji (pomijeranja,pregrupisavanja…)dok su drugi spoljnog karaktera.Jedan od uistinu  temeljnih uzroka jezečkih promjena je činjenica da jezičko ponašanje čovjeka ,za razliku od sistema komunikacije među životinjama,nije instiktivno nego naučeno.

U knizi Jezici ističe se podjela jezika gdje se navodi da grupa genetski srodnih jezika se naziva porodicom,njihov zajednički predak –prajezik.Pri tome se podrazumijeva stepenasta genealogija uz suksesivno “cijepanje”predaka na potomke u različitim mogućih kombinacijama.

Prema teoriji monogeneze,jezik je nastao na jednom mjestu u jednoj populaciji hominida,pa se onda dodirima prenio I na druge što bi značilo da su se svi jezici svijeta suksesivno razvili od jednog zajedničkog pretka.Prema suprotnoj teoriji poligeneze,takvog jedinstvenog pretka nikada nije bilo,jer se jezik javio približno u isto vrijeme ali nezavisno među različitim grupama,pa se može govoriti samo o većem broju prajezika.

Bugarski se osvrnuo na jezike u prostoru i naglasio da su jezici neravnomjerno raspoređeni po djelovima svijeta.Grubo rečeno,kako on kaže ,u Africi i Aziji ima ih po 1.400 u regionu Pacifika 1.200 u Sjevernoj i Južnoj Americi zajedno 700,u Evropi i Srednjem istoku po 70.

Što se tiče uticaja višejezičnosti I dvojezičnosti mogu se razumjeti u značenju dva ili više jezika ako iz nekog posebnog razloga nije  potrebno da se to precizira.Broj jezika u nekoj zajednici jeste stvar različitih i promjenljivih ,istorijskih ,kulturnih ,etničkih ,političkih I drugih okolnosti u kojima je došlo do njenog formiranja.

Kako objašnjava autor,jezici se najprije mogu podijeliti na pisane i nepisane,bar nekih 80% svih jezika svijeta nikada nije imalo pisani oblik a ona manjina pisanih jezika pisala se I piše nekim od skoro 1.000 postojećih pisama,nastalih prilagođavanjem manjeg broja osnovnih sistema.

Govoreći o povezanosti jezika i države ,kako Bugarski navodi da u zapadnom svetu  dosta je ukorenjeno vjerovanje da su bar moderne države u suštini jednojezične ,da je to posebno povoljno ili čak prirodno stanje a da je višejezničnost  recidiv prošlosti,symptom nerazvijenosti I činilac inherentne nestabilnosti.Smatra se da je jednojezičnost po samoj prirodi stvari nekakva norma,da društvene zajednice u kojima svi govore istim jezikom već samim tim dobro funkcionišu I lakše napreduju.Nasuprot tome ,višejezičnost je odstupanje od idealnog obrasca,izazvano sklopom raznih nasleđenih nepovoljnih okolnosti.

Autor je u knjizi objasnio I jezičku politiku I kako on kaže,to je politika jednog društva u oblasti jezičke komunikacije,to jest skup stavova,principa I odluka koji odražava odnos tog društva prema sopstvenom verbalnom repertoaru I komunikacijskom potencijalu.Jezička politika u ovom smislu je po svojoj prirodi prevashodno u nadležnosti političkog odlučivanja.

Po njemu ,skup svih jezika koji se govore u ovako shvaćenoj Jugoslaviji nazivaćemo jezicima Jugoslavije ili jugoslovenskim jezicima ,isključivo iz praktičnih razloga ,iako za većinu njih ovo nije matična zemja.

Maksimalan broj jezika u Jugoslaviji,autohtonih u tom smislu što su zastupjeni na ovoj teritoriji bar oko sto godina,makar I sa sasvim malim brojem predstavnika,mogao bi da bude 27.Srpskohrvatski ,koji je maternji jezik blizu 75% ukupne ondašnje jugoslovenske populacije I u tom pogledu daleko prednjači na spisku,usvajaju kao nematernji jezik mnogi u preostaloj četvrtini,bilo formalno ili neformalno.Slično tome ,Italijani i Mađari u Sloveniji po pravilu govore i slovenački,dok se Albanci često dodatno služe srpskohrvatskim na Kosovu a makedonskim u Makedoniji.

Kako nam autor objašnjava sa genetskog stanovišta,jezici Jugoslavije mogu se podijeliti na :slovenske,neslovenske indoevropske I neindoevropske.Zastupljeni slovenski jezici dijele se na :južnoslovenske(srpskohrvatski,slovenački,makedonski,bugarski),zapadnoslovenske (češki,slovački,rusinski,poljski) I istočnoslovenske(ukrajinski ruski).

On nam navodi da što se tiče zvaničnog (ustavnog I zakonskog)statusa jugoslovenskih jezika na koji sada prelazimo ,on je bio regulisan na nivou etničkih zajednica I na nivou samih jezika.Jugoslovensko zakonodavstvo priznavalo je tri kategorije zajednica narode,narodnosti i etničke grupe.Narodi su etničke populacije čija je matica u Jugoslaviji (Srbi,Hrvati,Slovenci,Makedonci,Crnogorci I Muslimani).

Posebno je autor objasnio nedoumice oko maternjeg jezika gdje on kaže da se često vjeruje da je ne računajući kasnije učenje stranih jezika,nekako prirodno da svaki čovjek primarno usvaja samo jedan jezik I odrasta sa njim kao maternjim.

Pojam maternjeg jezika zapravo se može razložiti u nekoliko komponenti I definisati po poreklu,odnosno redosledu usvajanja (prvi naučen jezik),stepenu znanja (jezik koji se najbolje zna),funkiji (jezik koji se najčešće koristi) ili identifikaciji (jezik koji neko sam prihvata kao svoj maternji ili mu ga drugi u tom svojstvu propisuju).

Društveni kontekst snažno se probija ,kako nam objašnjava Bugarski,I kroz distinkciju između narodnog I elitnog bilingvizma.Prvi termin označava masovnu I aktivnu dvojezičnost među pripadnicima etno-jezičkih manjina,povezanu sa problemima očuvanja identiteta,sticanja obrazovanja I sličnim a drugi uglavnom visoko obrazovane pojedince koji vladaju stranim jezicima I u tome vide obogaćenje a ne izvor problema.

Kako zakjučuje Bugarski,bilingvizam je u svijetu rasprostranjena pojava I prije pravilo nego izuzetak.On se direktno tiče jezičke šarolikosti o kojoj je sa raznih aspekata bilo riječi u ovoj cijeloj knjizi.

Vezani tekstovi

Vezani tekstovi

No Results Found

The page you requested could not be found. Try refining your search, or use the navigation above to locate the post.

Follow Us

Prijavite se

Prijavite se i primajte redovna obavještenja sa moje stranice

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Aenean scelerisque suscipit condimentum. Vestibulum in scelerisque eros. Fusce sed massa vel sem commodo.